Kratki opis

Tekstovi u ovoj knjizi nešto su poput desetogodišnjeg dnevnika čitanja novije hrvatske proze. Govore dvostrukim jezikom: jezikom struke i stručne literature, ali i jezikom doživljaja književnog djela, jezikom emocija i dojma… baš onako kako je to prije stotinu godina zagovarao Antun Barac… Zato su spoj stručnog/znanstvenog diskursa i „obične“ govorne fraze, umnogome usvajaju ekspresivnu moć neposrednog dojma, ironije i dosjetke koje onda zaokružuju u kratkim ogledima punima kritičke i analitičke napetosti. Izbor pripovjednih tekstova (romana, zbirki priča) u knjizi je, dakako, subjektivan, ali je zato njihova interpretacija pokušala biti što uvjerljivija i objektivnija, onoliko koliko su objektivnost i sumjerljivost rezultata moguće u opisu književnog djela. Ovakva kakva jest, s kraćim i duljim analitičkim sastavcima, ova knjiga korisna je predradnja za sintetski rad u doglednoj budućnosti, za onoga koji će nastaviti u srodnom, sličnom ili posve drukčijem teoretskom i metodološkom slogu.
„Netko guli luk, poput Grassa, a netko ljušti zidove, poput Prtenjačina soboslikara, ali smisao je srodan, gotovo identičan: čistim staro da bih se sjetio prošlog, razmotavam prošlost da bih analizirao i krenuo dalje, stabilan i smiren u novi život. S posve kratkim poglavljima, formalno izlomljene kompozicije koja spaja nekoliko prostornih i vremenskih okvira s dominirajućim likovima soboslikara i Vuka u njima, ovaj je tekst romaneskna cjelina koja je iscijedila sav suvišak romaneskne epskosti. Ako je Conradovo Srce tame tek podulja novela s vrlo izraženom, proširenom ekspozicijom koja samo nalikuje romanu, Prtenjačin je tekst kratki roman s krajnje reduciranom romanesknom strukturom koja nalikuje štepanju jednominutih novela s istim likovima i mjestom zbivanja. Već to nalikuje razbijanju romaneskne monolitnosti na stihovanu organizaciju oslobođenih riječi, uz naglašenu metaforizaciju iskaza – posrijedi je, da se obrada zaoštrila do kraja, poetizacija proze i prozor u poetski roman.“ (o romanu Tiho rušenje I. Prtenjače, ulomak)

IVICA MATIČEVIĆ, povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar, rođen je 12. ožujka 1966. u Slavonskom Brodu. Studij komparativne književnosti i opće lingvistike završio je 1992. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1996. magistrirao a 2007. doktorirao s temama iz novije hrvatske književnosti. Od 1992. zaposlen je u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagreb. God. 2002-2008. bio je glavni urednik Matičina «Vijenca» te 2008-2009. izvršni urednik Biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti. Objavio je više samostalnih autorskih knjiga, veliki broj znanstvenih i stručnih radova i članaka, priredio je 70-ak knjiga izabranih djela hrvatskih i europskih pisaca. Od 2012.  do danas urednik je Male knjižnice DHK, a od 2009. do 2018. bio je urednik u nakladničkoj kući Ex libris, Zagreb. Suradnik je izdanja LZ Miroslav Krleža te redaktor Enciklopedije Matice hrvatske. Od 2014. do danas član je Upravnog odbora DHK, a 2020-2023. bio je predsjednik Odbora Fonda Miroslav Krleža. Dobitnik je Nagrade HAZU za književnost 2007., Nagrade Matice hrvatske za kritiku i esejistiku A. G. Matoš 2007., Nagrade Julije Benešić za najbolju knjigu književnih kritika 2016. i Nagrade Zvane Črnja 2016. za najbolju hrvatsku knjigu eseja.