Kratki opis

Biografska studija posvećena je Ferrucciu Benvenutu Busoniju (Empoli kod Firence, 1. IV. 1866. – Berlin, 27. VII. 1924.), talijanskom skladatelju i pijanistu, glazbenom teoretičaru i eruditu, ključnoj umjetničkoj osobnosti prijelaznog razdoblja novije europske glazbe na razmeđi stoljećâ. Sin klarinetista i pijanistkinje, bio predodređen za uspješnu karijeru solističkog virtuoza. Glasovir ga počinje privlačiti već u ranom djetinjstvu pa već u četvrtoj godini s majkom počinje vježbati „po sluhu“. Kasnije će brigu o njegovu glazbenom usavršavanju preuzeti ambiciozni otac, koji se odlikovao strogošću i pedanterijom, nastojeći od svoga sina stvoriti čudo od djeteta, koje će svojim nastupima oduševljavati publiku. U desetoj godini nastupa u Beču, gdje čuveni glazbeni kritičar Hanslick vrlo pohvalno piše o njegovim pijanističkim i stvaralačkim sposobnostima. Glazbene studije pohađao je u Grazu, potom koncertrira u Italiji, zatim preko Beča odlazi u Leipzig, gdje upoznaje mnoge istaknute glazbenike svoga doba. Predavao je na konzervatorijima u Helsinkiju, Moskvi i Bostonu, te ujedno odlazi na koncertne turneje, koje učvršćuju njegov status i slavu svjetskog pijanista. Godine 1894. vraća se u Europu (Berlin), gdje nastavlja koncertnu djelatnost. Osobito je bio poznat kao tumač Mozartovih, Bachovih i Lisztovih djela, ali ujedno propagira i suvremenu glazbu. Njegovom zaslugom javnost upoznaje djela E. Elgara, F. Deliusa, A. Schönberga, B. Bartóka, V. D´Indyja i drugih. Tijekom posljednja dva desetljeća skladao je mnogo za scenu. Premda često odlazi na turneje, intenzivno se bavi i pedagoškim radom, prvo kao profesor glasovira na Bečkom konzervatoriju, potom kao ravnatelj Licea musicale u Bologni, te naposlijetku vodi majstorsku klasu kompozicije na Akademiji umjetnosti u Berlinu. 
Kao pijanist nastavlja tradiciju Lisztove škole. Odlikovao se izuzetnim afinitetom prema svom besprijekornošću virtuoziteta, neobičnim rasponom i raznolikošću repertoara. U svojim traženjima izvornih stvaralačkih puteva pravio je smjele eksperimente. U svojim teoretskim tekstovima dotaknuo je mnoga pitanja glazbene umjetnosti, njezine prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Glazbu je gledao kao živo, organsko biće što se neprestance dalje razvija i mijenja. Busonijevi su članci i ogledi od posebne važnosti i stoga što on njima vrlo često objašnjava i komentira svoje vlastito stvaranje. Bogatstvo umjetnikova unutrašnjega svijeta i intelektualnoga života, ono što u pravilu nije bilo dostupno nikome osim njemu samome, dolazi osobito do izražaja u njegovim brojnim pismima supruzi Gerdi, te komunikaciji sa bliskim prijateljima, suradnicima i učenicima. Ta korespondencija odlikuje se iznimnom iskrenošću, bogatstvom zapažanja i briljantnim stilom. U njoj se on razotkriva kao čovjek i kao umjetnik, radoznali istraživač, promatrač i svestrani analitičar, neka vrst uvijek budne savjesti svoga vremena. On poput kakva seizmografa registrira svaku promjenu, svaki pokret, svako podrhtavanje, čak i ono najmanje, koje postoji duboko ispod površine stvari i vanjskih pojava. Omogućuje mu to njegovu tankoćutnost i osjetljivost, izoštrenost pogleda kojim promatra svijet i svoje suvremenike. Radi toga on je dragocjen i pouzdan svjedok, uvijek poticajan, kreativan, superioran u svojoj misaonosti.
Ferruccio Busoni faustovska je figura Zweigovog ´Jučerašnjeg svijeta´, svijeta koji je danas zauvijek nestao. Njegov život i djelo snažno su obilježeni osebujnom atmosferom umirućeg građanskog društva nekadašnje Europe, u kojoj su se ispreplitale proturječne tendencije. Snažna i poletna inovativnost, koja nagovješta avangardizam, miješala se s duhom umornog dekadentizma i poznog romantizma. Sve to odražavalo se ne samo na području glazbe nego i umjetnosti općenito. Zahvaljujući uvidima u Busonijevu korespondenciju i glazbenu kritiku, u kojima se on pojavljuje kao dragocjeni svjedok vremena i kreator novih ideja, zahvaljujući svojoj iznimnoj umjetničkoj darovitosti i lucidnosti, ta burna epoha pojavljuje se pred našim očima kao davno zaboravljena istina o nama i našim duhovnim korijenima. Sumrak stare epohe nagoviještao je tada jednu novu svjetlost, jednu novu nadu, jednu novu ljepotu. U tu svjetlost, što se tada tek nejasno nazirala na obzorju, vjerovao je Busoni.

IRVIN LUKEŽIĆ, rođen je u Rijeci 13. travnja 1961. godine. Diplomirao je 1983. godine na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje trenutno radi kao izvanredni profesor za kolegij Hrvatska knji¬¬ževnost, to jest Hrvatska starija književnost. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu Sveuči¬liš¬¬ta u Zagrebu (1992.) obranivši rad Književne teme u hrvatskoj periodici istarsko¬-kvarnerskog kru¬ga (1900.-1914.). U veljači 1996. na istom je fakultetu obranio doktorsku disertaciju Proza u gradišćanskih Htvata. Bio honorarni znanstveni suradnik Sta¬roslavenskog instituta Svetozar Ritig u Zagrebu (1985.) i knjižničar u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci (1986.). Od 1988. zaposlen je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Do sada je sudjelovao u izvođenju nastave iz sljedećih predmeta: Hrvatska književnost, Hrvatska kultura i civilizacija, te izbornog kolegija Hrvatska knji¬¬ževnost u dijaspori i Osnove lut¬karstva. Od 1. ožujka do 31. svibnja 1994. bio je na studij¬skom boravku u Republici Austriji kao stipendist austrijske vlade za istraživanje gradišćansko¬hrvat¬¬ske književnosti i pripremu doktor¬skog rada. Kao vanjski suradnik sudjelovao je u izvođenju nastave iz predmeta Hrvatska književ¬nost na Filozofskom fakultetu u Puli (1995.-1997.). Sudjelo¬vao je na tri projekta koje je financi¬ra¬lo Ministarstvo znanosti. Objavio je deset samostalnih knji¬ga i velik broj znanstvenih i stručnih ra¬dova u domaćim i stranim periodicima. Urednik je Grobničkog zbornika, član uredništva časopisa Fluminensia i Sušačka revija.