Kratki opis

Župna crkva u Molvama jedan je od najznačajnijih primjera romantičarskog sakralnog graditeljstva u povijesti arhitekture 19. stoljeća u Hrvatskoj. Istodobno, riječ je i o jednom od najranijih primjera, novog, tipično historicističkog pristupa arhitekturi u nas, budući da se počela graditi 1855., u vremenu kada je još uvijek, osobito u sakralnom graditeljstvu prevladavao barokni klasicizam katkad s jačim, katkad s manjim baroknim primjesama.
Crkva je građena kako bi zamijenila dotadašnju staru župnu crkvu, srednjovjekovnu građevinu obnovljenu sredinom 17. stoljeća s uglavnom baroknom opremom naručenom tokom 18. stoljeća. Ova je građevina postala, naime, premalena za Molve, a i nalazila se na samom rubu sela, što je bilo vrlo nezgodno za većinu stanovnika. Kako su Molve bile jedan od najznačajnijih hodočasničkih centara kulta Blažene Djevice Marije stara crkva bila je i premala te neprikladna za prihvat hodočasnika pri većim crkvenim blagdanima.
Mjesto se pretvorilo u hodočasnički centar ponajprije zahvaljujući kasnogotičkoj skulpturi Blažene Djevice Marije nastaloj krajem 15. stoljeća, jednom od rijetkih primjera sakralne plastike sačuvanom na prostorima Hrvatske koji su bili pod vlašću ili blizu granice Osmanskog carstva. Prema legendi skulptura se sačuvala tako što su župljani Molva skulpturu, bojeći se da je Osmanlije pri svojim pohodima ne unište, zakopali u zemlju nedaleko stare crkve. Nakon obnove sela sredinom 17. stoljeća (župa je utemeljena oko 1665. godine) prema legendi pastiri su skulpturu našli tako što su primijetili da se stoka okuplja na jednom mjestu na livadi kod crkve i ruje zemlju. Nedugo nakon njezina otkrića Molve su se pretvorile u značajan hodočasnički centar.
Nova župna crkva podignuta je u samom središtu sela, na mjestu gdje su do velikog požara 1843. stajale obiteljske kuće. Njezina veličina i reprezentativnost rezultat su ponajprije nastojanja tadašnjeg zapovjednika Varaždinsko-đurđevačke graničarske pukovnije Ignaza Čivića pl. Rohrskog. On je naime nastojao, pod utjecajem zbivanja u Beču, gdje je početkom 50 – ih godina 19. stoljeća boravio, radeći u Ministarstvu rata na reformama uprave u Vojnoj Krajini, u svojoj pukovniji prekinuti s tradicijom gradnji u tzv. Kasernenstylu – kasarnskom stilu, što je bio onodobni naziv za jednostavne klasicističke gradnje katkad s baroknim, katkad s Rundbogenstil elementima, a koji se u tom vremenu najčešće koristio pri podizanju javnih građevina u Habsburškoj Monarhiji. Čivić je u pukovnijskom zidarskom paliru (Maurerpolier) Franji Kleinu, školovanom u Beču četrdesetih godina 19. stoljeća naišao na izvanrednog čovjeka koji je mogao realizirati njegove ambiciozne graditeljske zamisli i u glavnom gradu njegove pukovnije – Bjelovaru, i po manjim mjestima, kakve su bile Molve. Temelji crkve postavljeni su 1855., a gradnja je trajala do 1862. Molvarska crkva je svojom veličinom (može primiti između 2300 i 2600 ljudi, prema proračunima arhitekata) daleko nadmašivala većinu ostalih krajiških crkava ne samo u selima, već i gradovima, pa je od suvremenika nazivana malom katedralom. Budući da je Klein 1859. otišao u centralnu Građevnu direkciju Vojne Krajine u Zagrebu krov je projektirao inženjer Josef Holzheim, a radove je završio varaždinski stolar Andreas Ochner. Analizom arhivskih izvora pokazao se kako su gradnju većim dijelom financirali župljani. Od potrošenih 66.000 forinti, 52.000 dali su mještani Molva, 4.000 su dobili (polovinom kao dar, a polovinom kao posudbu) od nadbiskupa Jurja Haulika i Zagrebačke nadbiskupije, a 10.000 forinti od Franje Josipa I. koji je bio formalni patron molvarske župe, kao i svih ostalih župa u Krajini.
Molvarska crkva jednobrodna je jednotoranjska građevina tlocrta latinskog križa, završena pravokutnom apsidom. Ovakvo tlocrtno rješenje zbog izostavljanja polukružne apside te dodavanja istaknutog transepta, koji je jednako širok kao brod, predstavlja rijetkost u onodobnoj arhitekturi Hrvatske, pa i cijelog juga Monarhije. Najbliža paralela može se naći u tlocrtu crkve Svetoga Ludwiga na Ludwigstrasse u Münchenu Friedricha Gärtnera (1829. – 1844.)
Ne samo u tlocrtu već i u mnogim drugim motivima stilsko rješenje ove crkve većim se djelom oslanja na njemački Rundbogenstil, stil oblog luka, koji je u tom vremenu prevladavao u sakralnoj arhitekturi cijele Srednje Europe. U rješenju glavnog pročelja, posebno u motivu parapeta očit je utjecaj berlinske arhitekture. Zanimljivo je kako je pročelje molvarske crkve neuobičajeno slično projektu za nepoznatu crkvu berlinskog arhitekta Ferdinanda Wilhelma Holza (iz oko 1850). Moguće je da je Klein ovaj ili neki drugi sličan projekt, vidio u onodobnim arhitektonskim časopisima ili priručnicima.
Stanoviti elementi na crkvi u Molvama, kao npr. vrh zvonika, preuzeti su i s altlerchenfeldske crkve u Beču. Jednostavnost dekoracije, te rješenja pročelja transepta odaju da na Kleina i dalje imaju utjecaj barokni klasicizam i tzv. kubični stil bečke arhitekture 40 – tih godina. Unutrašnjost crkve pokrivena je u skladu s postojećom tradicijom gradnje na području Vojne Krajine i cijelog juga Habsburške Monarhije s masivnim kupolastim svodovima.
Arhitektonski radovi na molvarskoj crkvi završeni su 1862., a u sljedeće dvije godine crkva je dobila i najnužniju opremu. Budući da se nije raspolagalo s dovoljno sredstava za nabavu nove opreme dobar dio inventara prenesen je iz stare župne crkve. Dva barokna oltara iz 18. stoljeća – svete Katarine i svetog Antuna koja su tom prilikom premještena u crkvu i danas se nalaze u brodu ove građevine, samo su im promijenjeni titulari – od početka 20. st. posvećeni su Srcu Isusovu i Lurdskoj Gospi. U vrijeme kada je crkva arhitektonski dovršavana naručena je velika oltarna pala Uznesenja Blažene Djevice Marije koja i danas stoji na glavnom oltaru. Naslikao ju je nepoznati majstor djelom po predlošku Immaculate španjolskog slikara Bartolomea Estebana Murilla. Tom su prilikom postavljene i nove orgulje izrađene kod zagrebačkog graditelja orgulja Antuna Šimenca (Schimenza), a izrađen je i oslik na zidovima i prozorima u svetištu od strane bečkog slikara i kipara Josefa Prokscha, koji se u to vrijeme preselio u Hrvatsku, a koji je radio i dva nova pobočna oltara u transeptu.
Nabava novog inventara i daljnje uređenje molvarske crkve započelo je tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća ponajprije zahvaljujući vrlo sposobnom župniku Blažu Tomašiću. Najprije je 1890. – 1891. crkva oslikana od strane slikara Marka Antoninija, specijaliziranoga za sakralno slikarstvo, potom je 1894. – 1895. u Münchenu kod tvrtke Franza Krombacha nabavljen novi križni put, izrađen prema predlošku križnog puta Josefa Führicha u crkvi Svetog Ivana Nepomuka u Leopoldstadtu u Beču. Kupljen je zatim novi veliki neoromanički glavni oltar, 1897. godine, u Tirolu kod tvrtke Ferdinanda Stuflessera. Riječ je o jednom od najvećih oltara hrvatskog historcizma uopće. Kod iste su tvrtke nabavljene po svoj prilici i skulpture svetaca postavljene na konzole u glavnom brodu.
Nabavu dvaju pobočnih oltara Svetog Antuna i Svetog Nikole za transept molvarske crkve župnik Tomašić je pokrenuo 1904. godine. Htio ih je, kao i glavni oltar, kupiti kod Stuflessera u Tirolu, no to mu nije dozvolila hrvatska Zemaljska vlada u Zagrebu koja je naredila da se ovi oltari moraju naručiti kod neke hrvatske tvrtke, kako bi se potaknuo razvoj domaćeg obrta. Iako je Tomašić pokušao zaobići ovu naredbu, to mu naposljetku nije uspjelo. Zemaljska vlada dala je izradu projekata za nove pobočne oltare molvarske crkve u ruke zagrebačkom arhitektu Stjepanu Podhorskom. Stolarski dio arhitekture oltara izradio je zagrebački stolar Gjuro Fröhlich, a samo su skulpture naručene iz Tirola – kod kipara Josefa Runggaldiera. Od skulptura na novim pobočnim oltarima ikonografski je najzanimljivija Sveta Filomena, svetica čiji je kult u 19. stoljeću bio vrlo jak. Prema projektima Podhorskog stolar Fröhlich izradio je za molvarsku crkvu i dvije nove ispovjedaonice te propovjedaonicu. Župnik Tomašić naručio je 1905. godine za župnu crkvu i jedan vitraj u svetištu, s prikazom Navještenja kod bečke tvrtke Karl Geyling Erben.Osim opremanja župne crkve novim inventarom župnik Tomašić je pokrenuo i izgradnju nove kapelice Majke Božje Molvarske uz seosko groblje, na mjestu gdje je do 1889. stajala stara župna crkva. Kapela, jednobrodna jednotoranjska građevina sa sakristijom šesterostranog tlocrta sagrađena je u neogotičkom stilu između 1898. i 1901. godine. Kapela je 1900. oslikana dekorativnim freskama od strane hrvatskog slikara Rikarda Rojnika. Glavni oltar u kapeli projektiran u stilu kasne, tzv tudorske gotike, izradio je koprivnički graditelj oltara Antun Rihard 1905. – 1906., a 1905. naručeni su i vitraji za kapelu kod bečke tvrtke Karl Geyling Erben. Riječ je o likovnoj monografiji o jednom od najvažnijih spomenika 19. stoljeća u Hrvatskoj.

DRAGAN DAMJANOVIĆ je rođen 31. 10. 1978. u Osijeku. Osnovnu školu završio je u selu Poganovcima, gdje je i odrastao, te u Podgoraču. Srednju školu, opću gimnaziju, završio je 1993. - 1997. u Našicama. Potom, 1997. - 2002. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu studira dvopredmetni studij povijesti umjetnosti i povijesti. Poslijediplomski studij povijesti umjetnosti upisuje 2002. godine, a od 1. ožujka 2003. počinje raditi kao znanstveni novak na Odsjeku za povijest umjetnosti na projektu "Hrvatska umjetnost XIX. i XX. stoljeća u europskom kontekstu" prof. dr. sc. Zvonka Makovića. Magistrirao je u ožujku 2005. s temom Vukovarski arhitekt Fran Funtak (mentor prof. dr. sc. Zvonko Maković). Odmah nakon obrane magisterija upisuje izvandoktorski studij i prijavljuje doktorsku disertaciju pod nazivom Đakovačka katedrala (mentor prof. dr. sc. Zvonko Maković). Disertaciju je obranio 14. prosinca 2007. pred komisijom prof. dr. sc. Zlatko Jurić, prof. dr. sc. Zvonko Maković i dr. sc. Irena Kraševac. U proljeće 2002., od strane prof. dr. sc. Iskre Iveljić s Odsjeka za povijest uključen je u projekt Geschichte Südosteuropas als europäische Geschichte prof. dr. Holma Sundhaussena s Istočno-europskog instituta Slobodnoga sveučilišta u Berlinu, a u organizaciji Pakta stabilnosti Jugoistočne Europe. U sklopu ovog projekta bio je jedan od troje predstavnika Hrvatske na intenzivnim tečajevima u Sinai (Rumunjska, travanj 2002.),. Leipzigu (listopad 2002.), Banskom (Bugarska, travanj 2003.), Berlinu (studeni 2003.), Ohridu (lipanj 2004.) i Beogradu (rujan 2004.). Na kursu u Banskom održao je izlaganje "Die bürgerliche Wohnkultur in Kroatien". U sklopu istoga projekta boravio je u studenom i prosincu 2004. na stipendiji na Freie Universität u Berlinu. Kao stipendist Austrijskog kulturnog foruma u listopadu i studenom 2005. istraživao je u Beču arhivsku građu vezanu uz izradu prijavljene doktorske disertacije "Đakovačka katedrala". Od ožujka 2004. sudjeluje u izvođenju nastave na Odsjeku za povijest umjetnosti, izvodeći nastavu i seminare iz predmeta Osnove likovnih umjetnosti (ljetni semestar 2004.), seminare iz predmeta Umjetnost XIX. stoljeća i Moderna i suvremena umjetnost (od nastavne godine 2004/2005 nadalje). Kao zamjena prof. dr. sc. Zvonka Makovića držao je nekoliko predavanja iz Moderne i suvremene umjetnosti (nastavna godina 2005/2006. i 2007./2008.), a u nastavnoj godini 2007./2008. nastavu i iz izbornog kolegija Friedrich Schmidt i neogotička arhitektura Austro-ugarskog historicizma. Glavno područje istraživačkog interesa vezano mu je za povijest arhitekture sjeverne Hrvatske i Slavonije u 19. i prvoj polovini 20. stoljeća: ponajprije za historicizam (neogotika, neoromanika, neobizant), te secesiju.