Leykam international

Košarica je prazna!

Košarica Naplata

Josef Winkler

Roppongi. Rekvijem za oca. Novela

  • Naslov izvornika: Roppongi. Requiem für einen Vater.
  • Godina izdanja: 2009.
  • Format: 11 x 17 cm
  • Stranica: 120
  • Uvez: Meki
  • ISBN: 978-953-7534-33-2
3,15 € 10,49 € 70.00%

Kratki opis

Prijevod s njemačkoga: Andy Jelčić.
Dođi, oče, i pogledaj: / Sve je više golog drveća. / Samo izađi i uzmi dasku. / Došlo je vrijeme za polazak, kaže japanska Balada o Narayami. Kad sam prije nekoliko godina s obitelji boravio u Tokiju gdje smo stanovali u dijelu grada zvanom Roppongi, u dobi od 99 godina umro je moj otac koji mi je godinu dana prije svoje smrti, nakon što je saznao da sam u svojoj posljednjoj knjizi dobrano naružio jednog seljaka iz našeg rodnog sela, u kratkom telefonskom monologu priopćio, da, kad za to dođe čas, ne trebam dolaziti na njegov pogreb. U austrijskom sam veleposlanstvu u Tokiju, gdje su me obavijestili o njegovoj smrti, stajao ispred velikog staklenog zida i gledao u vrtno jezerce s velikim narančastim wakin-ribama kad se u tom trenutku na rub jezerca široko raširenih krila spustila bijela čaplja. Umrli mi se otac dakle, mislio sam u tom trenutku tuge i sreće, još jednom ukazao u obliku bijele čaplje, prije no što ga s njegovim dugim, tankim crvenim nogama zatrpaju pod zemlju, s njegovim zemljom umrljanim šiljatim, dugim kljunom u potrazi za crvima njegovog budućeg groba u Roppongiju. Očeva smrt došla je kao naručena, njegova se kletva ispunila, nismo otputovali na njegov pogreb u Austriju, ostali smo u Roppongiju.

JOSEF WINKLER rođen je 1953. godine kao najmlađe od šestero djece u obitelji seljaka u koruškom selu Kamering. Međunarodno poznat književnik postao je svojom trilogijom „Das wilde Kärnten“ (Divlja Koruška), u kojoj opisuje svoja iskustva kao dijete seljaka u jednom patrijarhalnom i katoličkom koruškom selu. Zajedničko samoubojstvo dvojice dječaka u njegovom rodnom selu, koje on tumači kao čin iz očaja dvojice homoseksualaca, autoru je povod za pisanje. Taj je događaj uzrokovao, kaže Winkler, da „moj jezik prsne poput čira“. U svojim djelima Winkler tematizira posebice katolicizam i njegove rituale poput seoske pogrebne ceremonije. Stoga su Winklerova djela često recipirana kao „anti-zavičajna književnost“, a književnik kao netko tko si olakšava dušu pišući o doživljenoj patnji u konzervativno-seljačkom miljeu i patrijarhalnoj obitelji. Winklerova novija djela šire njegov pjesnički univerzum opisima boravaka u dalekim zemljama, poput njegovog romana „Domra. Am Ufer des Ganges“ (Domra. Na obali Gangesa) iz 1996. godine, u kojem akribično opisuje hinduističko spaljivanje posmrtnih ostataka na obali rijeke Ganges. 2008. godine Winkler je primio veliku austrijsku državnu nagradu za književnost i nagradu Georg Büchner, koja slovi za najznačajniju nagradu za književnost na njemačkom govornom području. Dosadašnji dobitnici nagrade bili su, među ostalima, i Max Frisch, Günter Grass, Heinrich Böll i Elfriede Jelinek. Žiri Njemačke akademije za jezik i književnost dodjelu nagrade obrazložio je sljedećim riječima: „Josef Winkler je na katastrofe iz svog katoličkog djetinjstva na selu reagirao knjigama čija je opsesivna nužnost jedinstvena.“

+U košaricu

Piše Božidar Alajbegović, VIJENAC, 22.04.2010. 

Zahvaljujući nekolicini agilnih izdavača i vrijednih prevoditelja, na police ono malo preživjelih hrvatskih knjižara iz godine u godinu stiže sve veći broj proznih djela suvremenih autora s njemačkog govornog područja. Tako smo, između ostalih, prošle godine, u izdanju zagrebačkog nakladnika Leykam International, napokon dobili i prvi hrvatski prijevod jednog djela uglednog austrijskog pisca Josefa Winklera.
Radi se o nagradom Georg Buechner ovjenčanom romanu Roppongi. Rekvijem za oca (prev. Snježana Rodek, ur. Eugenia Ehgartner), rukopisu sastavljenom od triju proznih cjelina povezanih zajedničkom tematikom smrti, pogrebnih rituala, ceremonija i obreda.
Svako poglavlje romana otvara se ulomkom iz knjige Shichiro Fukazawe Narayama-bushiko. Teškoće pri razumijevanju Balade o Narayami. To su ulomci u kojima su opisani drevni japanski običaji vezani uz smrt i tretiranje posmrtnih ostataka te hodočašća na planinu Narayamu, na kojoj prema predaji, prebiva Bog i na koju su ostarjeli stanovnici japanskih sela odlazili umrijeti. A kako blagdan Narayame pada neposredno prije Blagdana mrtvih, naposljetku su se Pjesma o mrtvima i Balada o Narayami stopile u jedno, objašnjava nam Josef Winkler, koji Baladu o Narayami nikako nije odabrao slučajno, jer je upravo tijekom svoga boravka u Japanu doznao za smrt svoga oca, što ga je i ponukalo na pisanje ove ispovjedne knjige. Središnji i najobimniji dio knjige tako donosi autorova sjećanja na svoga vrlo stroga i bešćutnog, autoritarnog oca, koji za sina nikad nije odveć mario. Ti su zapisi zapravo Winklerovo propitivanje vlastitih, vrlo ambivalentnih osjećaja sprema ocu te se u njima neprestano miješaju urođena sinovljeva ljubav s mržnjom zbog očeve bešćutnosti i tvrdoglavosti, ali i divljenjem spram patrijarhova čvrstog ustrajavanja na vlastitim stavovima, ma koliko oni bili neprihvatljivi njegovim bližnjima. U tim se dionicama Winkler stilski približava izražajnoj virtuoznosti svoga sunarodnjaka Thomasa Bernharda, ispisujući sarkastičnu osudu zatucanosti koruškoga puka, mentalitet kojega se zasniva na uskogrudnosti, predrasudama i neobrazovanosti, čime se autor također pokazuje i svjetonazornim srodnikom Bernharda koji je bio poznat kao vrlo oštar kritičar Austrije i njezinih stanovnika. Radi se o cijelostraničnim, dugačkim,vijugavim i meandrirajućim rečenicama u kojima autor često prelazi iz jednog desetljeća u drugo, brodeći obiteljskim legendama i anegdotama koje vrlo sugestivno oslikavaju malograđanštinu, predrasude i zavist kao značajna obilježja svakodnevice koruškoga sela.
Osim očeve, Winkler rekonstruira i mnoge druge smrti u svojoj obitelji koje osim odsanjanja u smrt sadrže i samoubojstva, tragične pogibije, trovanja i gušenja, pri čemu nekrofilskim naturalističkim detaljizmom oslikava sahrane i obrede koje posljednjim ispraćajima prethode, a spram kojih se odnosi s velikom dozom cinične podrugljivosti i crnog humora. S istom se podrugljivošću Winkler prisjeća i brojnih svojih suseljana, zadovoljan što, kad već zbog boravka u Japanu ne može doći na sahranu svoga oca (a koji mu je naime, tijekom jedne svađe, i zabranio dolazak na pogreb), na istoj neće morati biti prisiljen slušati meketav kontratenor astmatičnog pohotnika S.P. koji, skrivećki od žene, iz porno časopisa izrezuje i u bilježnicu lijepi slike ženskih spolovila, točnije donjih dijelova ženskih tijela, kojima je prethodno odrezao glave i udove. Također, Winkler je zadovoljan što neće morati slušati zbor ostarjelih kamerinških dječaka u smeđim koruškim odijelima koji svojim pogrebnim pjesmama svaki sprovod učine još strašnijim, jezovitijim, tjeskobnijim i mučnijim, kao što neće morati slušati ni glasno, tragično i usrdno pjevanje Iznesi me tamo, preko ledine brkatog alkoholičara F.L., kojega je razljućena supruga jednom pijanog bacila u svinjsku kaljužu gdje mu je prasad, u slast, rokčući i mljackajući, odgrizla mošnje. Inače, autor je uvjeren da su to sve ljudi koji bi u raku, radije negoli njegova oca, spustili njega, zbog njegova, kako smatraju, klevetničkog i sramotnog pisanja o Austriji.
Treća rukopisna cjelina je putopisna i tu Winkler iznosi svoje dojmove sa čestih putovanja u Indiju. Njegova je supruga, naime, kao dijete živjela u Indiji gdje je njezin otac 60-tih godina prošlog stoljeća radio kao inžinjer na izgradnji čeličane.
Na suprugin nagovor oni su se jednom zaputili u Indiju i ta je avantura naposljetku postala njihovom opsesijom, koju su ponavljali svake godine. No, u skladu sa ostatkom rukopisa, autor se tu manje bavi specifičnostima životnih uvjeta i socijalno-društvenih okolnosti u Indiji već se koncentrira na detaljno opisivanje različitih indijskih pogrebnih ceremonija, s naglaskom na rituale spaljivanja leševa i hodočašnička okupljanja u svetom gradu Varanasiju. Tisuće ljudi, svih dobi i svih kasta, taj grad pohode kako bi nakon smrti bili izbavljeni, oslobođeni od vezanosti za krug rođenja i smrti, a mnogi u Varanasi dolaze i umrijeti, u za to pripremljene »kuće za umiranje«, ili pak u taj sveti grad dovoze leševe svojih bližnjih kako bi na tamošnjem trgu za spaljivanje bili otpračeni u vječno blaženstvo. Pritom ponovo do izražaja dolazi Winklerova sklonost vrlo sugestivnoj, detaljističkoj deskripciji, u dojmljivim opisima goruće razgradnje leševa i rituala koji spaljivanju prethode. Pritom on naglašava razliku između hinduističkog i katoličkog poimanja smrti – dok se u njegovoj rodnoj Koruškoj život odvaja od smrti pa sahranu prati tuga i tišina, u Indiji su život i smrt blisko povezani, ljudi tamo smrt ne poriču i smrti se ne boje, nego je pozdravljaju kao dugo očekivanog gosta. Štoviše, pri spaljivanju leševa žalost i plač u Indiji nisu dozvoljeni jer se smatra da tugovanje i žalopojke umrlome donose nesreću i otežavaju mu odlazak u nirvanu.
Roppongi. Rekvijem za oca sadržajno je i simbolički vrlo bogat i gust rukopis u kojemu autor na iznimno snažan, dojmljiv i sugestivan način objedinjuje putopis, oštru kritiku austrijske provincijske malograđanštine te refleksija i gorkih emocija pun, književni oproštaj s hladnim, autoritarnim, mrzovoljnim i nikad zadovoljnim ocem. Ostaje nam nadati se da je objavljivanje ovoga romana tek početak sustavnijeg upoznavanja hrvatske publike s autorskim opusom 57-godišnjeg austrijskog pisca Josefa Winklera.