Kratki opis

U sveučilišnom udžbeniku prikazana je povijest arhitektonskog konzerviranja u Europi od Francuske revolucije do sredine 19. stoljeća. Studenti konzerviranja, restauriranja, arheologije, povijesti umjetnosti i arhitekture u ovoj će knjizi pronaći spoj nekoliko usporednih povijesti: povijesti otkrivanja i recepcije spomenika u okrilju pojedinačnih pisaca i njihovih čitatelja, europskih državnih uprava za zaštitu spomenika i intervencija na arhitektonskom naslijeđu.
Četvrt stoljeća od posljednjeg pregleda europske povijesti arhitektonskog konzerviranja na hrvatskome jeziku, čitatelji će u ovoj knjizi pronaći detaljan pregled ideja, sudionika, projekata i realizacija u zaštiti nacionalnih kulturnih baština.
Tumačenje djela i spisa Walpolea, Quatremère de Quincyja, Fee, Canove, Valadiera, Sterna, Camporesea, Klenzea, Schinkela, Pugina, Hugoa, Montalemberta, von Quasta, Viollet-le-Duca, Lassusa, Scotta i Ruskina zasniva se na izvornim tekstovima i publikacijama nastalima za njihova života. Njihovi se dosezi usklađuju s tradicionalnim kultom antičkih spomenika i inovacijskim, nacionalno svjesnim inicijativama europskih romantičara.
U knjizi se prati razvitak modernog senzibiliteta za nacionalne spomenike, od najuglednijih pisaca poput Goethea, Herdera, Chateaubrianda, Madame de Staël, Mériméea i Ruskina, preko vladara poput Napoleona, Pija VII., Franje I., Friedricha Wilhelma III. i Louisa Philippea do narodnih zajednica preporodne Europe.
Knjiga je bogato ilustrirana portretima pisaca, vladara, konzervatora-restauratora i ključnih spomenika. Po prvi se puta u hrvatskoj historiografiji o konzerviranju pojavljuju i pojmovnici, u kojima se otkriva autorstvo i vremenski nastanak ključnih riječi europskog konzerviranja, nastalog na razmeđu monarhijske i republikanske Europe te u slijedu klasicističkog i romantičkog kulta spomenika. Djelo je popraćeno bibliografijom s preko 130 naslova, kako iz primarne, tako iz sekundarne literature.

MARKO ŠPIKIĆ je rođen u Zagrebu 1973. godine, gdje je i školovan. Diplomirao je 1998. godine studije povijesti umjetnosti i komparativne književnosti. Od 1999. je zaposlen kao znanstveni novak pri Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu kod prof. dr. Ive Maroevića. Magistrirao je na temu Predstavljanje starina u spisima talijanskih humanista prve polovice 15. stoljeća koncem 2003. godine. Preinačeni je magisterij objavio 2006. godine u obliku knjige Humanisti i starine. Od Petrarke do Bionda (FF Press, Zagreb). Iste je godine kao urednik objavio antologiju tekstova o zaštiti kulturne baštine pod naslovom Anatomija povijesnoga spomenika (Institut za povijest umjetnosti, Zagreb). Doktorirao je koncem 2007. godine na temu Konzervatorsko djelovanje splitskog antikvara Francesca Carrare. Uredio je, a uvodnim tekstom i komentarima popratio, prvi hrvatski prijevod rasprava O slikarstvu i O kiparstvu Leona Battiste Albertija (Institut za povijest umjetnosti), objavljenih u listopadu 2008. godine. Početkom 2002. bio je na studijskom boravku u Italiji (Scuola normale superiore, Pisa), a 2006. godine tri mjeseca boravio na stipendiji Ernst Mach austrijske Vlade. Objavljivao u časopisima 15 dana, Književna smotra, Kulturna baština, Kvartal, Nuntius, Peristil, Prostor, Vijenac, Zarez i Zbornik za umetnostno zgodovino. Sudjelovao na pet znanstvenih skupova.