Kratki opis
Dramska trilogija "Istarska prikazanja" sastoji se od triju prikazanja. "Misterij" "Istarske priče" u nizu kratkih scena povezanih konferansom prati tisućama godina dugu povijest života na istarskom području, od pojave prvih ljudi i njihova slučajnog pronalaska biske, preko dolaska Histra i Rimljana, preko prolazaka niza pitoresknih figura (Ostrogoti, Bizantinci, Langobardi, Slaveni, Franci i dr.) i trajnog opstanka domaćih, duljeg zadržavanja Mlečana do stoljeća austrijske "vedre apokalipse te takmičenja do posljednjeg zbora“, odnosno totalitarnog režima, u XX. st. "Mirakul“ "Sanjari budućnosti" oblikovan je kao psihoanalitička seansa: Freud na Brijunima analizira snove o tuđim snovima mlade djevojke Histrije, kojoj u san prvi dolazi Austrijski car Franjo I., odlučan da novostečenoj zapuštenoj Istri vrati veličinu uz pomoć Sanjara. Nakon njega u Histrijin san slijedom dolaze povijesni likovi sa svojim snovima o obnovi rimske Istre, o Puli kao glavnoj ratnoj luci, o preobrazbi ratne luke u luku plemenite dokolice, o brijunskom raju na zemlji, o multikulturalnoj glazbi. Posljednja je nostalgična sanjačica Paula Preradović, koja sanja o izgubljenom gradu djetinjstva. Glavni lik "moraliteta“ "Sanjarova priča" sanja pak o budućnosti neimenovana Grada utemeljenoj na produhovljenoj kulturi, tradiciji i prednostima zavičaja, ali mu snove ismijava Kor častohlepnika, gramzljivaca, varalica… Od nakane da odustane od svega i ode, odvraća ga Anđeo, koji mu prikazuje kako će izgledati svijet ako se odrekne svojih Snova i dopusti da Gradom zavladaju Grijesi. Nakon vizija borbe Dobra i Zla, s osnaženom vjerom u Dobro, nadom i odlučnošću Sanjar se vraća u Grad da nastavi svoj rad. Zajednička je odlika triju "prikazanja“ kratkoća scena, dinamičnost, višejezičnost te miješanje stiha i proze.
BORIS SENKER, akademik, profesor emer., teatrolog, dramski pisac, kazališni kritičar, urednik. Objavio je niz kritika, eseja i studija, uglavnom o kazalištu i dramskoj književnosti dvadesetoga stoljeća (Redateljsko kazalište (1977), Sjene i odjeci (1984), Kazališni čovjek Milan Begović (1985), Begovićev scenski svijet (1987), Pogled u kazalište (1990), Zapisi iz zamračenog gledališta (1996), Hrvatski dramatičari u svom kazalištu (1996), Kazališne razmjene (2002), Pozornici nasuprot (2003), Bard u Iliriji (2006), Uvod u suvremenu teatrologiju I i II (2010; 2013), Teatrološki fragmenti (2011), S obiju strana rampe (2019) i Zvijezde (2021). S Ninom Škrabeom i Tahirom Mujičićem napisao je dvadesetak tekstova za koje su s uspjehom izvodile kazališta i glumačke družine, napose Komedija, Zagrebačko kazalište mladih i Histrion. Od tekstova što ih je samostalno napisao izvedeni su, među ostalima, Pinta nova (Varaždin, 1997), Cabaret &TD (Zagreb, 1999), Gloriana (Pečuh, Mađarska, 2001), Friztspiel (Pula/Zagreb, 2002), (P)lutajuće glumište majstora Krona (Zagreb, 2006) Istarske štorice (Pula/Žminj, 2007), 5 Top Hick-star-girls (Pula, 2008), Podvala Ludosti (Split, 2009) i Floromanija (Požega, 2017). Dio je tiskan u knjigama Pinta nova (2002), Tri glavosjeka (2004), Tercet kabaret (2008) i Plutajuća glumišta (2018). Za kazališne kritike i eseje dobio je niz nagrada, među ostalim bijenalnu nagradu Fonda Miroslav Krleža, Demetrovu nagradu HDKKT-a te Državnu nagradu za znanost za životno djelo; za kajkavsku dramu Pinta nova nagradu Katarina Patačić, za (P)lutajuće glumište majstora Krona te za Kerempuhovo Držićevu nagradu a za doprinos oživljavanju kabareta nagradu Gumbek.