Naomi Fontaine, jedan od najvažnijih glasova književnosti starosjedilačkog naroda Innu

Većina pripadnika sjevernoameričkoga starosjedilačkog naroda Innu živi u zajednicama na području kanadske provincije Québec, preciznije u regijama Côte-Nord i Saguenay-Lac-Saint-Jean, na teritoriju koji nazivaju Nitassinan. Njihov broj danas varira između 20 000 i 25 000, što ih, uz Mohawke i Crise, čini najbrojnijim starosjedilačkim narodom u Québecu. Komuniciraju jezikom innu-aimun, koji pripada algonkinskoj jezičnoj obitelji, te francuskim jezikom koji im je nametnut nakon početka kolonizacije tog dijela Sjeverne Amerike. Tradicionalno su živjeli polu-nomadski na prostranstvima subarktičkog područja, od lova, ribolova i sakupljanja plodova. Već tijekom 17. stoljeća dolaze u kontakt s europskim misionarima. Tijekom 18. stoljeća orijentirali su se na trgovinu životinjskim krznom s doseljenicima, čuvajući svoju autonomiju i tradicionalni način života sve do početka 20. stoljeća. Zbog gradnje hidroelektrana te razvoja drvne i rudarske industrije progresivno gube teritorij na kojem su stoljećima obitavali te bivaju prisiljeni na sedentarizaciju. Dodatnu kolektivnu traumu izazivalo je prisilno smještanje djece u dobi između šest i osamnaest godina u internate, što je za posljedicu imalo akulturaciju koja je desetljećima kasnije karakterizirana kao kulturni genocid.
Međugeneracijska transmisija tradicionalnog znanja i kulture naroda Innu odvija se usmenim putem. Do sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća i njihova je književnost bila isključivo usmena. Od tog vremena objavljuju tekstove napisane na francuskom jeziku, koji im je nametnut obveznim školovanjem, kao i na jeziku innu-aimun. Književnici Innu podrijetla u Kanadi dvostruko su marginalizirani, zbog svog starosjedilačkog podrijetla i zbog uporabe francuskog jezika u dominanto anglofonoj zemlji. Prvi objavljeni književni tekstovi nekog Innu autora knjige su An Antane Kapesh Eukuan nin matshi-manitu innushkueu/Je suis une maudite sauvagesse i Tanite nene etutamin nitassi?/Qu’as-tu fait de mon pays ? u kojima, u autobiografskom i polemičkom tonu, piše o posljedicama kolonizacije, uvjetima života svoga naroda, gubitku teritorija itd. Izrazitiju javnu vidljivost književnost naroda Innu stječe početkom 21. stoljeća, nakon objave zbirke poezije Joséphine Bacon Bâtons à message/Tshissinuatshitakana i prozne knjige Kuessipan Naomi Fontaine. Književnice Innu podrijetla danas su medijski najprisutnije među svim kvebečkim autorima starosjedilačkog podrijetla. Osim spomenute Joséphine Bacon, An Antane Kapesh i Naomi Fontaine, tu su i Rita Mestokosho, Natasha Kanapé-Fontaine, Marie-Andrée Gill, Maya Cousineau-Mollen, Malina Vassiliou, Alyssa Jérôme, Manon Nolin, J. D. Kurtness i Michel Jean. Oslanjajući se na kulturnu baštinu svoga naroda, pišu o traumama iz kolonijalnog razdoblja, preživljavanju, sedentarizaciji, strahotama internata, rasizmu, gubitku teritorija, ali i o suvremenim temama i preokupacijama, snažno afirmirajući vlastiti identitet. Autorski glasovi osciliraju između artikuliranja individualnog i kolektivnog, u tekstovima koje karakterizira sve izrazitija žanrovska i tematska raznolikost. Danas je književnost naroda Innu institucionalizirana i jedna je od najagilnijih starosjedilačkih književnosti u Kanadi. Tekstove objavljuju izdavačke kuće Leméac, Mémoire d'encrier i La Peuplade.
Naomi Fontaine, pripadnica naroda Innu, rođena je 1987. godine u rezervatu Uashat, koji se nalazi u blizini kvebečkog grada Sept-Îles. Studirala je književnost, a danas radi kao nastavnica francuskog jezika u zajednici u kojoj je odrasla. Njezini su tekstovi tematski vezani za taj prostor. Izniman je uspjeh postigla objavom prvog romana Kuessipan 2011. u kojem, u četrdesetak proznih fragmenata, predstavlja svakodnevni život u rezervatu Uashat. Uslijedio je Manikanetish (2017.) o mladoj učiteljici koja se vraća u starosjedilačku zajednicu iz koje potječe na sjeveru Québeca i zapošljava se u lokalnoj školi. Posljednji tekst Naomi Fontaine, Shuni, objavljen je 2019. godine. Tekst je strukturiran kao pismo koje pripovjedačica, pripadnica naroda Innu, piše kvebečkoj prijateljici, bjelkinji Julie, kćerki protestantskog pastora koji je služio u rezervatu Uashat. U tekstu koji se tematski i stilski oslanja na one An Antane Kapesh te Tout ce qu'on ne te dira pas, Mongo Danny Lafferièrea, Naomi Fontaine piše izrazito pedagoški intoniran tekst u kojem nestarosjedilačkoj publici želi ukazati na različite oblike suvremenog (neo)kolonijalizma. U ovom svojevrsnom epistolarnom eseju Naomi Fontaine ukazuje na nužnost dijaloga, potrebu slušanja Drugog, problematizira niz gorućih problema starosjedilačkih zajednica (psihičke bolesti, nezaposlenost, nedostatak životne perspektive, akulturacija, ovisnost o alkoholu i drogama, visoka stopa samoubojstava), istovremeno dekonstruirajući brojne stereotipe te afirmirajući kulturu i identitet naroda Innu.
Mirna Sindičić Sabljo