Kratki opis

Knjiga se bavi ključnim problemima književne povijesti, odnosno, načelima istraživanja povijesti književnosti u suvremenoj historiografskoj i teorijskoj literaturi.
U uvodnom dijelu razmatraju se pojmovi povijesti književnosti i tradicije kao načelnih pristupa građi književnosti iz prošlosti. Ispituje se podrijetlo kronologijskog raspoređivanja književnih djela i autora, kao jednog od načela klasifikacije literarnog materijala. Jednako tako analizira se odnos fizikalnog i povijesnog pojma vremena.
Prvo poglavlje posvećeno je tradicijski utemeljenu pojmu i području periodizacije, odnosno, grupiranju književnih tekstova u razdoblja, temeljem poetičkih i stilskih sličnosti. Posebno se razmatra odnos događanja i umjetničke povijesti te suodnosi između tipova periodizacija u različitim područjima umjetnosti (povijest glazbe, povijest likovnih umjetnosti i arhitekture).
Logičnim slijedom dolazimo u drugom poglavlju do pitanja o relaciji književne i kulturalne povijesti, kao i teme književnog i kulturalnog pamćenja, na tragu istraživanja novih francuskih povjesničara i njemačkih istraživača koji nasljeđuju ključne teze iz radova Jana i Aleide Assmann.
Treće poglavlje bavi se odnosom dijakronijskog i sinkronijskog proučavanja literature, te pitanjima zasebnih književnih rodova i vrsta (npr. povijest romana). Ispituju se mogućnosti povezivanja tih dviju istraživačkih praksi književnih povjesničara u internacionalnoj i nacionalnoj praksi Posebno se ističu teme komparativnog izučavanja literature, unutar kontaktnih književnosti kao i novije teme „globalizacije“ književnosti koja nas suočava s pitanjima nacionalnog i nadnacionalnog pristupa povijesti književnosti. Četvrto poglavlja uvodi novu perspektivu, a to je kriterij pojma lijepog, odnosno, estetičkog pristupa književnim tekstovima, što vrlo često dovodi u pitanje klasičnu poetičku periodizaciju literature. Na primjerima domaće i inozemne prakse ukazuje se na modele estetički utemeljenih povijesti književnosti. Peto poglavlje posvećeno je problemima ideoloških koncepcija povijesti književnosti, te ideji „duha vremena“ kao pojma koji početkom dvadesetog stoljeća zamjenjuje ideju epohe ili razdoblja, te estetičko-poetička načela. Šesto poglavlje bavi se, na tragu teorije P. Ricoeura odnosom povijesti i naracije. Osnovna teza koja se ispituje jest tvrdnja da govor o prošlosti uvijek ima vremenski aspekt i nužno usvaja naraciju, to jest, pripovijedanje kao način izlaganja/ustrojavanja svoje građe. Sedmo poglavlje posvećeno je pitanju „objektivnosti“ književne povijesti i temi „prikrivene valorizacije“ koja proizlazi iz nemogućnosti književnog povjesničara da u svom radu izbjegne estetička, poetička, ideološka i kulturalna načela koja vrednuju određena djela i postavljaju hijerarhiju među njima.
U završnom dijelu urednik akademik Boris Senker daje svoj urednički osvrt na knjigu.

ANDREA ZLATAR VIOLIĆ (Zagreb, 1961.), redovita profesorica u trajnom zvanju na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Diplomirala je studij komparativne književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je magistrirala (1988.) i doktorirala (1992.) na temama vezanim za povijest hrvatske (Marulićev ep Davidijada) i europske latinističke književnosti ("Autobiografski modeli europskog srednjovjekovlja"). Zaposlena je na Odsjeku za komparativnu književnost (Katedra za opću povijest književnosti) od 1986. godine, sada u trajnom zvanju redovite profesorice. Nastavak znanstvenog rada u devedesetima vodio je kroz povijest autobiografije u Hrvatskoj do 19. stoljeća, da bi od 2000. središtem njezina interesa postala suvremena autobiografska proza. To područje posebno obuhvaća teme teorijskih aspekata autobiografskog diskursa, ženskog pisma, reprezentacije identiteta u književnim tekstovima. Raspon autora o kojima je pisala kreće se od hrvatskih književnica (Drakulić, Vrkljan, Ugrešić, Drndić, Sajko) do europske i svjetske proze, među kojima se izdvajaju tekstovi vezani uz teme traume i holokausta (Levi, Semprun, Kertész, Amery). Posljednjih godina znanstveni interes fokusiran je na odnos osobnog sjećanja i kolektivnog pamćenja (Ricœur, Assmann) te njihovu dinamiku u recentnoj historiografiji i literaturi. Uza znanstveni rad bavila se uredničkim poslom (Studentski list, Radio 101, Gordogan, Vijenac, Zarez, Algoritam) te političkim djelovanjem. Objavila je više desetaka znanstvenih i stručnih radova, šest književnoteorijskih knjiga, dvije knjige eseja i zbirku poezije. Među knjigama izdvajamo "Istinito, lažno, izmišljeno. Ogledi o fikcionalnosti" (1989.), "Autobiografija u Hrvatskoj: nacrt povijesti žanra i tipologija narativnih oblika" (1998.), "Tekst, tijelo, trauma" (2003.) i "Rječnik tijela" (2010.)