O SVECIMA NA DRUGI NAČIN 

U uvodnoj raspravi \"Hagiologija: izvori i metode\" (str. 7-10) ovog nesvakidašnjeg zbornika Ana Marinković jasno naznačuje razliku između hagiografije i hagiologije. Napominje da je sama hagiografija, premda je stoljećima priznata književna vrsta koja predstavlja muku i živote svetaca te prijenos njihovih relikvija i kult pojedinih svetaca, u nas tek u posljednje vrijeme postala istraživačkom disciplinom pa teži objavljivanju kritičkih izdanja temeljnih hagiografskih tekstova i prepoznavanju utjecaja svetačkih kultova na političke, društvene i razne druge implikacije. U posljednje vrijeme istraživači su usmjerili svoju pažnju na mnogolike proizvode i posljedice čašćenja svetaca pa su proširili svoje istraživanje ne samo na uobičajena hagiografska vrela (vitae, passiones et miracula) nego na sve dokumente, pisane i mterijalne, koji posredno ili neposredno govore o nastanku ili praksi kulta svetaca. To je hagiologija.
U Hrvatskoj je osnovano društvo hagioloških istraživača Hagiotheca i ono se trudi promicati interdiscplinarno istraživanje izvora vezanih uz kult svetaca. U hrvatskoj historiografiji su već i prije pojedine povijesne discipline doticale pitanja vezana uz kult svetaca pa se pitanje koliko su duboki i široki bili dosezi tih promišljanja postavlja kao prvi zadatak u definiranju hagioloških istraživanja u hrvatskim povijesnim znanostima. Hrvatski hagiolozi su uvjereni da će putem proučavanja svetačkih kultova kao jedne od jakih društvenih poveznica u povijesti pridonijeti uspostavljanju jedne šire, integrirane povijesti. Svijesni su pak da su na početku svojih istraživanja pa su kao osnovnu temu prvog hrvatskog skupa hagiologa postavili samu metodologiju proučavanja raznovrsnih izvora svetačkih kultova. Članovi tog društva su s Odsjekom za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu organizirali su taj skup 2005. u Dubrovniku.
U ovom zborniku su objavljeni radovi tog skupa. Vrlo su različiti po izvorima koje istražuju i po metodi koju primjenjuju u tom istraživanju. Rasprava mađarskog hagiologa svjetskog glasa Gabora Klaniczaya \"Konstrukcija svetačkih čuda u razdoblju srednjovjekovnih kanonizacijskih procesa\" (str. 11-39) ukazuje na primjerima kasnosrednjovjekovnih kanonizacijskih procesa sv. Elizabete Ugarske, sv. Margarete Ugarske i krakovskog biskupa sv. Stanislava kako već u kasnom srednjem vijeku u Katoličkoj crkvi usvojeni obrasci istraživanja glasa svetosti i čudesa centraliziranog procesa tog istraživanja, tzv. kanonizacijskog procesa, ostavljaju dovoljno prostora da velik dio korpusa čuda ostane nenadglediv pučki fenomen. Čudesni događaj se per se jednostavno ne može odvojiti od grupe društvenih, psiholoških, institucionalnih i religijskih čimbenika koji su ga proizveli. Klanicsay više i bolje od ostalih pisaca u zborniku objavljenih rasprava uvodi u razumijevanje samog predmeta i programa hagiologije pa mu valja pokloniti punu pažnju. Toj je raspravi najbliža rasprava \"Historia translationis s. Anastasiae: kako (ne) čitati hagiografski tekst?\" (str. 39-58) Trpimira Vedriša u kojem on provodi zanimljivu analizu tog hagiografskog izvora te prepoznaje vanjske uzroke zašto je taj zapis tako napisan. Ukazuje da je središnji problem ovog spisa odnos \"povijesnosti\" i \"fiktivnosti\". Smatra neadekvatnim dosadašnji tradicionalni pozitivistički pristup u njegovoj prosudbi i raščlanjuje pripovjedne elemente spisa istražujući njihovo podrijetlo i uporabu. K tome vodi računa i o svrhovitosti teksta i dolazi do zaključka da tzv. književna \"opća mjesta\", posuđenice i fantastične pojedinosti nisu upotrijebljeni kao pripovjedni ukrasi već kao semantički ključ za otkrivanje određenih, kako ih on naziva, \"funkcionalnih mehanizama\" i zaključuje da je Translatio s. Anastasiae vrlo dragocjen tekst za istraživanje nešto kasnijeg vremena njegova nastanka, ako nije nužno \"vjerodostojan\" izvor za povijest Zadra u 9. st.
Marina Miladinov u raspravi \"Reformacijski spisi kao hagiografski izvori: Matija Vlačić Ilirik i Petar Pavao Vergerije ml.\" (59-76) razotkriva osporavanje ove dvojice pristaša Reformacije o kultu svetaca. Njihovi su spisi polemički i vjerojatno pretjerano kritički, ali su rijetko vrijedan izvor za spoznaju o svetačkim kultovima na početku novoga vijeka. K tome ti spisi otkrivaju nepoznate stranice hrvatske crkvene povijesti, što osobito vrijedi za Vlačićevo djelo Razgovaranje megiu papistu i gednim Luteran (Tuebingen, 1555.) i ruše tezu da se je u nas protestantizam širio po političkom principu \"cuius regio, illius religio\"; širio se i religijskom polemikom s katoličanstvom. Stoga ova rasprava Marine Miladinov nije samo hagiološka rasprava nego i vrijedan spis za poznavanje prvih početaka teološke kontroverzijske literature, a osobito protestantske propagande među Hrvatima. Više pak Vergerijevih spisa, a neki su do sada bili jedva dostupni, uistinu su izvanredan dokument o svetačkom štovanju na prijelazu iz srednjeg u novi vijek kod katolika mediteranskog kulturnog područja.
Autorica rasprave \"Iz repertoara hrvatskih srednjovjekovnih glazbenih kodeksa: napjevi u čast lokalnih svetaca\" (77-87) Hana Breko Kustura traži one pojedinosti u već poznatim srednjovjekovnim glazbenim kodeksima gregorijanskog korala koji upućuju na izvore i porijeklo liturgijskih napjeva glazbenih knjiga u Zagrebu, Osoru, Cresu i Puli. Utvrdila je da one pripadaju trim različitim zapadnoeuropskim liturgijama koje imenuje: mađarski izvor gregorijanskog pjevanja, srednjotalijanski i sjevernotalijanski. Kako se usredotočuje na fenomen lokalnih svetaca u tim knjigama, otkriva i utvrđuje mjesto njihovog nastanka i korištenja. Rozana Vojvoda ukazuje na vezu teksta i slike u raspravi \"Sanktorali beneventanskih rukopisa dalmatinske provenijencije: veza teksta i slike\" (89-104) analizirajući liturgijske kodekse po Dalmaciji (u Zadru, Osoru, Rabu, Trogiru, Dubrovniku i Torgiru) koji su nastali od 11. do 13. st. i pisani su beneventanskim pismom pa zaključuje da svi ti liturgijski izvori ukazuju da je u Dalmaciji u to vrijeme prevladavao kult \"benediktinskog kruga svetaca.
Zanimljiva su istraživanja Nelle Lonza u raspravi \"Građa državnih institucija kao hagiografsko vrelo: dubrovački primjer\" (105-122) i Zdenke Janeković Roemer u raspravi \"Sveti Dujam i sveti Vlaho: uporište metropolije i Republike\" (123-139). Dok prvo do u pojedinosti ispituje povijesna vrela iz kojeh se može saznati zašto i kada je koji svetac uvršten u Dubrovniku u kalendar državnih blagdana, drugo se više oslanja na literaturu i općenito prihvaćena mjerila prosudbe svetačkog kulta pa zaključuje da je zaštitnik Splita sv. Dujam simbol dalmatinske crkvene pokrajine koja je naslijedila antičku salonitansku metropoliju, dok se je kult sv. Vlahe preobrazio u podršku svjetovnoj vlasti jer je sv. Vlaho postao znakom identiteta Republike i uporište njezine samostojnosti i vlasti.
Rasprave Meri Kunčić \"Razvoj i značenje kulta sv. Sebastijana u dalmatinskim komunama u 15. i 16. stoljeću s posebnim obzirom na umjetničku produkciju\" (141-159) i Sanje Cvetnić \"Habsburški politički utjecaji i ikonografija sv. Ivana Nepomuka u Hrvatskoj\" (161-167) otkrivaju uz religijske također društvene i političke razloge širenja kulta ova dva sveca. Obje su sazdane na analizi dosadašnje literature. Prva predstavlja sv. Sebastijana kao zaštitnika od učestalih kužnih epidemija, dok druga sv. Ivana Nepomuka ističe kao promicatelja crkvene obnove u duhu Tridentskog sabora, napose ispovjedne prakse. No, kult obojice ima i političke oznake: sv. Sebastijan je zaštitnik u protuturskoj obrani, a sv. Ivan Nepomuk čimbenik političke homogenizacije Habsburške Monarhije. Ovim raspravama je tematski bliska rasprava Lade Prister \"Kult sv. Jurja na frankopanskim posjedima Hrvatskog primorja\" (211-217) jer ističe tog sveca kao viteza i zaštitnika obitelji Frankopan.
Nakon kraćeg informativnog članka Ivana Mirnika \"Hrvatske svetačke i hodočasničke medaljice iz Numizmatičke zbirke Arheološkog muzeja u Zagrebu\" (169-179) slijede rasprave Marine Marasović-Alujević \"Uloga hagionima u onomastičkim istraživanjima srednjovjekovnog Splita\" (181-188) i Ivana Basića \"Prežitci kulta sv. Feliksa u salonitanskom ageru u ranom srednjem vijeku - arhitektonska pozadina kulta relikvija\" (189-210) koja su usredotočena na Split. Prva pokazuje da se u razvoju kultnih utjecaja u Splitu mogu razlikovati tri karakteristična sloja: kontinuitet kulta starokršćanskih titulara, ranosrednjovjekovni sloj u kojem su prepoznativljivi utjecaji onodobnog kršćanskog Istoka i Zapada te kult svetaca visokog i kasnog srednjeg vijeka; uz drugi i treći sloj vezan je i kult lokalnih svetaca. Druga rasprava predlaže novo rješenje mjesta kulta tog salonitanskog sveca ističući da se je kult njegovih relikvija razvio unutar arhitektonskog sklopa na terenu svečeva mučeništva, a nastali memorijalni kompleks zapadno od Dioklecijanove palače dao je poticaj razvoju kasnijeg naselja.
Zbornik završava korisnim radom Marije Karbić (219-229) \"Historiografija i svetački kultovi u Slavoniji tijekom srednjega vijeka\" koja pruža pregled dosadašnjih istraživanja svetačkih kultova u srednjem vijeku u Slavoniji. Usredotočila se na popisivanje radova koji bilježe razloge, raširenost i oblike tog kulta, a ukazuje i na njihovu raznorodnost koja barem djelomično proizlazi iz različitih pristupa u njihovom istraživanju. Svakako rad Marije Karbić je nužan vodič svim a koji danas žele istraživati kult svetaca u srednjem vijeku na području između Save i Drave.
Dakle, pred nama je zbornik o svecima koji nije plod konvencionalne hagiografije već posve novog i drukčijeg pristupa ispitivanja njihova štovanja. Sadržajem je raznorodan, višestruko bogat. On će trajno stajati na prvom mjestu u našoj hagiološkoj literaturi jer je prvo djelo koje želi s jedne strane razjasniti kult svetaca s različitih motrišta, a osobito mu je stalo kroz upoznavanje tog kulta dati ispravnu i cjelovitu sliku o društvenim, crkvenim, političkim i kulturnim prilikama u hrvatskom narodu. Stoga to nije knjiga samo za jednu skupinu znanstvenih radnika, već za sve koji žele nešto znati o svecima na drukčiji način da bi zatim saznali mnogo toga što je nekoj vezi s tim svecima.

Franjo Emanuel Hoško