Kratki opis

„Sveti čovjek Bošković“ jest dramska trilogija koja obrađuje jedno burno razdoblje povijesti (kraj 18. stoljeća) i znanosti zapadne civilizacije. Izuzetno zanimljiva događanja daju presjek odnosa, morala i ljudskih sudbina u godinama pred ukidanje jezuita, elite Katoličke Crkve koja se toliko uzoholila da je postala smetnja i crkvi samoj. Ljubomorni znanstvenici, pokvareni učenici-uhode i kradljivci, ambiciozni opati uronjeni u dvorske intrige na relaciji Milano – Pariz – Varšava – Petrograd, grofovi i ministri, kraljevi (od Louisa XV. do Marije Terezije i Katarine Velike) vojnici, prostitutke, sve je to detaljno prikazano u ovoj trilogiji koja nije samo puka rekonstrukcija nekih historijskih događanja, nego i prava drama velikog znanstvenika R. Boškovića. Brojni historiografski podaci vješto su uklopljeni u dijalog i radnju, tako da neprimjetno bivamo uvučeni u kontekst zbivanja oko Boškovića u godinama zalaska njegove briljantne karijere.

VLADIMIR STOJSAVLJEVIĆ rođen je u Bjelovaru 1950. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Zagrebu. U Zagrebu upisuje Filozofski fakultet, a u Ljubljani Akademiju za gledališče, radio, film in televizijo, da bi u Zagrebu diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti na Odsjeku režije. Novinarstvom se bavio od 1967. godine, započevši s objavljivanjem u „Omladinskom tjedniku“, da bi 1997. prestao raditi kao novinar u tjedniku „Nacional“. Tijekom tih trideset godina pisao je u svim značajnijim tjednicima i dnevnicima bivše SFRJ i Republike Hrvatske („Start“, „Vjesnik“, „Večernji list“, „Studio“, „Novi list“, „Polet“, „Ultra“, „Globus“, „Nacional“ itd.). Filmom se bavio u mladosti, snažna je bila njegova povezanost uz Kino klub Zagreb. Filmovi „Luk, brašno, voda“, „Tristan i Izolda“, „Muk ili glas na betonu“ dobili su visoka republička priznanja. Uz to, glumio je u nekoliko epizoda televizijskih serija, kao i glavnu ulogu u diplomskom igranom filmu Snježane Tribuson „Svjetski rekord“. Kazališnu karijeru u studentskim danima također započinje kao glumac: na Dubrovačkim ljetnim igrama u predstavi „Eduard Drugi“ u režiji Georgija Para debitira 1971. Od tada do danas napisao je više od trideset drama, a dvadeset i pet je postavljeno na domaćim i inozemnim pozornicama. Neke drame su izvedene na Dramskome programu Radio Zagreba / Hrvatskoga radija, a neke objavljene u stručnim časopisima te u knjigama. Valja napomenuti da je kao dramatičar po prvi puta na domaćoj sceni tematizirao problem bolesti side  u drami „Trač o ljubavi“, a potom i stvarni životopis A. Milesa u „Kradljivcu knjiga“.  Tijekom četrdeset godina dramskoga stvaralaštva, pet je Stojsavljevićevih drama nagrađeno središnjim državnim nagradama. Prvu nagradu Republičkoga sekretarijata za kulturu 1985. dobiva Stojsavljevićeva amblematska drama „Ljubav i država“. Istu nagradu već 1987. dobiva i drama „Sveti čovjek Bošković“. Na Pozivnome natječaju Zagrebačkoga kazališta mladih „Krunidba“ je dobila prvo mjesto i otkup, dok je trećom nagradom „Marina Držića“ Ministarstva kulture Republike Hrvatske za najbolji neobjavljeni dramski tekst nagrađena njegova drama „Nikola Sedmi“. Uz ove izdvojene, Vladimir Stojsavljević dobio je i brojne nagrade za svoje eseje te radijske drame. U kazališnoj karijeri svakako valja izdvojiti Stojsavljevićev angažman na raznorodnim kazališnim festivalima (BITEF, Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre, MESS, Pulsko ljeto, Čakovečko ljeto…), gdje je radio kao producent, voditelj okruglih stolova i stručnjak za marketing. Osobno, uvijek će izdvojiti kontinuitet suradnje s Gledališčem Scipiona Nasice, Kabinetom Noordung i Rdečim pilotom iz Ljubljane – umjetnicima koji su nesumnjivo mijenjali i forumu i sadržaj kazališta osamdesetih godina u europskim razmjerima. Uz to, valja istaknuti značaj Stojsavljevićeve suradnje sa zagrebačkim Tjednom suvremenog plesa i Eurokazom. Prozaist Vladimir Stojsavljević objavio je pet romana, od kojih se prvi, „Ljetni dnevnik rata“ iz 1991. drži prvim domaćim romanom na temu Domovinskoga rata. Potom slijede romani „Pula“, „Život bez imena“ te „Opijum za narod“. Stojsavljevićevi romani su bez izuzetka doživjeli veoma pozitivne književne kritike, a valja napomenuti i da su veoma popularni i kod čitateljske publike.  Političar Vladimir Stojsavljević obnašao je odgovorne funcije u Gradu Zagrebu kao savjetnik, a potom i pročelnik u Uredu za kulturu Grada Zagreba (2001-2005), da bi svoju aktivnu političku karijeru zaključio kao pomoćnik ministrice za kulturu u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske.