Kratki opis
Ovaj je zbornik radova nastao kao rezultat rada na projektu Naracije straha: Od starih zapisa do nove usmenosti u okviru kojega je u listopadu 2017. godine održan znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Naracije straha: istraživački uvidi, teorijski problemi i metodološki izazovi. Namjera skupa, a potom i zbornika radova, bila je okupiti i povezati istraživače/ice iz različitih disciplina i sredina te potaknuti problemsku refleksiju koja traga za mogućim smjerovima (teorijskog, metodološkog, epistemološkog i terenskog) istraživanja straha i njegovih izvedenica, posebice u kontekstu svakodnevne pripovjedne komunikacije i pripovijedanih događaja u realnom i virtualnom okružju. Dosadašnja istraživanja straha znanstvenici okupljeni u ovom zborniku žele nadopuniti novim interdisciplinarnim interpretacijama straha kao sredstva podređivanja i discipliniranja drugog te kao odrednice prostora, vremena i (izvan)književne zbilje. U fokusu je svih tekstova uloga jezika te usmenog i pisanog pripovijedanja u oblikovanju, poticanju, prijenosu i rastakanju ljudskih strahova. Zbornik je organiziran u tri cjeline. Prva okuplja tekstove posvećene strahovima od različitih socijalnih transgresija i društvenih subjekata u kojima zajednica vidi prijetnju kulturnom kodiranju normalnosti i “normalne” afektivnosti, kao u slučaju psihopatološkog straha od žena optuženih za vještičarenje na primjeru zapisnika sa suđenja vješticama sredinom 18. st. u Križevcima i Zagrebu (Nataša Polgar), ili pak straha od ugroze feudalnog sustava društvene hijerarhije u krajiško-kmetskim bunama 1755. godine na sjeverozapadu Hrvatske (Nikola Vukobratović), kao i poticanja straha od istarskih razbojnika čija su demonizacija, dehumanizacija i etničko atribuiranje imali političko-propagandnu svrhu nakon Prvog svjetskog rata (Diego Han). U toj je cjelini i studija o brojnim izražajnim formama sjećanja na talijanske logore u Drugom svjetskom ratu, podvrgnutim raznim oblicima političke i ideološke kontrole, generacijskom prijenosu osjećaja straha i drugih emocija, te u novije vrijeme tumačenjima koja izbjegavaju komunističku sastavnicu antifašizma (Natka Badurina), kao i poglavlje posvećeno strahu povezanom s govorom mržnje na primjeru suvremenog političkog diskursa u Hrvatskoj i višegodišnjeg terenskog istraživanja, u kojem autorica na inovativan način propituje osnovne mehanizme straha i zastrašivanja namjerno izbjegavajući oprimjeriti govor mržnje te imenovati njegove subjekte i objekte (Jelena Marković). Druga je cjelina posvećena figuraciji strahova u književnosti, odnosno odnosu književne i izvanknjiževne zbilje. U toj se cjelini problematizira mogućnost teorijskog utemeljenja razlike strave i užasa u temeljima žanra horor-književnosti (Dejan Ognjanović) te se analiziraju kognitivni modeli u podlozi verbalizacije i metaforizacije straha i srodnih afekata na primjerima iz svakodnevnog jezika i srpske književnosti (Ivana Bašić). Budući da su romani Ayn Rand globalno utjecajni, iako je riječ o radovima upitne estetske vrijednosti, Lovro Škopljanac analizira osjećaje straha koje Rand projicira na linije sukoba između vitalnih i parazitskih likova i veže za osjećaj pretpostavljene zavisti i nerazumijevanja, prikazujući s druge strane (i s dalekosežnim političkim implikacijama) neustrašivost kao nepogrešivost. U istoj cjelini Evelina Rudan analizira strahove prenošene usmenom književnošću i predajne elemente vezane uz susrete s nadnaravnim u romanima Črna mati zemla Kristiana Novaka i Živi i mrtvi Josipa Mlakića, a Marijeta Bradić primjenjuje razliku čudnog i jezivog u teoriji Marka Fishera na roman Anihilacija Jeffa VanderMeera, kao primjer književnosti koja tematizira društveno važan problem antropogenih klimatskih promjena. Treća cjelina donosi radove u kojima autori interpretiraju načine manifestiranja i kanaliziranja, kao i moduse ovladavanja strahovima u različitim javnim prostorima kao što su groblja, škole i gradovi. Dok se Monica Priante bavi strahom od prerane sahrane koji se razvija u društvenu fobiju u 19. stoljeću, Nataša Govedić, uz pomoć iskustvenih izričaja učenika i nastavnika različite dobi, tematizira kulturu straha u srednjoškolskom i osnovnoškolskom kontekstu, te njezine brojne posljedice na pedagoške procese. Antonia Vodanović analizira graditeljsku praksu uklesavanja simbola, slova i inicijala na ulaze u kuće (mjesta tranzicije i liminalnosti) u šibenskoj gradskoj jezgri od 14. do 19. stoljeća, zbog opće nesigurnosti i straha od nadnaravnih sila, a Suzana Marjanić ukazuje na konceptualno-performativni rad Crveni Peristil te na radove Tomislava Gotovca iz kasne faze kao primjere umjetničkih pokušaja da se društvo suoči s ideološkim tabuima, strahovima i paranojama.