Kratki opis

Grof Wenzel Vetter von Lilienberg, od rujna 1831. namjesnik pokrajine Dalmacije, slijedio je primjer svoga velikoga vladarskog uzora, cara Franje I. kad se počevši od 1832. pa nadalje, preko dvije godine, uputio na putovanje kako bi se temeljito upoznao s osobinama i prilikama povjerene mu pokrajine. Lilienberg je i sam želio o njoj stvoriti sliku, ali ne temeljem podataka iz golih spisa i oslanjajući se na nedostatnu literaturu o Dalmaciji. I dok je monarhova metoda putovanja na vrhu Carstva bila već gotovo tri desetljeća svoj javnosti dobro poznata, Lilienbergovo službeno putovanje, u najmanju je ruku, s obzirom na svoju opsežnost, za Dalmaciju bio doista pionirski poduhvat. Nije pak sigurno ni da su ovakva i slična putovanja namjesnika drugih zemalja Monarhije, bila dijelom uhodane prakse. U svakom slučaju u Dalmaciji je Lilienberg bio prvi i zacijelo jedini pokrajinski poglavar koji je tako intenzivno pristupio ovoj metodi. Prije Lilienberga dužnosnici na svojim putovanjima ne bi imali nekog razloga, a pogotovo ne mogućnosti, službeno posjetiti sva ona mjesta koja je Lilienberg od 1832. do 1834. posjetio i opisao. Dugo izvješće o poduzetom putovanju u svakom slučaju doista je jedinstveno. U Prikazu pokrajine Dalmacije na temelju službenog putovanja u godinama 1832., 1833. i 1834. (na njemačkom: Darstellung der Provinz Dalmatien nach der ämtlichen Bereisung in den Jahren 1832, 1833 und 1834) Lilienberg je za Cara istražio Pokrajinu i njezinu upravu, i to vrlo temeljito, a posebno s aspekta koji u izvješću uvijek iznova izranja, a to je nedostatno zanimanje bečkih središnjih institucija za Pokrajinu i njezine interese. Na osobit način zahvaljujući uljudnoj kritici upravno-političkih smjernica središnjih organa vlasti Lilienbergovi opisi od velike su vrijednosti, i to ne samo za promatranje lokalnih dalmatinskih prilika. Oni naime predstavljaju važno vrelo za analizu predožujskog sustava vladanja u cijeloj habsburškoj Cislajtaniji – to znači austrijskom dijelu Monarhije, upravljanom izravno iz Beča - kao cjelini. To vrijedi utoliko više što je tom sustavu općenito uzevši posvećeno malo istraživanja pa je ova knjiga svojevrsni doprinos njihovu obogaćenju i poticaj njihovu nastavku i proširenju.

MARKO TROGRLIĆ, rođen 1972. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje stekao u Splitu. Studij povijesti završio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču, gdje je i doktorirao 2001. Vrela za povijest novovjekovne povijesti Dalmacije istraživao u arhivima i bibliotekama u Hrvatskoj, Austriji i Italiji. Bio je glavni voditelj znanstveno-istraživačkog projekta MZOS-a Dalmacija i bečke središnje institucije u 19. stoljeću te suradnik na dvama znanstveno-istraživačkim projektima Hrvatske zaklade za znanost. Od 1. listopada 2009. do 30. rujna 2013. obnašao, u dva mandata, dužnost dekana Filozofskog fakulteta u Splitu, bio član Senata Sveučilišta u Splitu te predsjednik dekanske konferencije Filozofskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. Trenutačno u zvanju redovitog profesora – trajno zvanje u znanstvenom području humanističkih znanosti, polje Povijest, grana hrvatska i svjetska moderna i suvremena povijest, na katedri za novovjekovnu i suvremenu povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Bavi se temama hrvatske moderne i suvremene povijesti. Dobitnik je Nagrade HAZU za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća za 2019. godinu u području društvenih znanosti te skupne nagrade Grada Splita u 2019. godini, zajedno s prof. dr. Stjepanom Matkovićem, za petogodišnji timski rad na dvosvečanu djelu (1430 str.) Političke bilješke Ante Trumbića 1930. – 1938. Od 2019. je i predsjednik Književnog kruga Split te voditelj Centra za hrvatske, mletačke i osmanske studije Sveučilišta u Splitu.