Kratki opis

IZ RECENZIJA

„Lukićev pristup, koji je, kako sam kaže, više okrenut k prapovijesti antropologije i teatra, nego isključivo prema povijesti istog, otvara tako neke nove načine promatranja kako antropoloških tako i estetskih, socijalnih i drugih dimenzija. (…) Na samom kraju studije pojavljuje se termin transdisciplinarno, koji, čini mi se, precizno odslikava Lukićev pristup kao i iznimnu lakoću kojom uvodi koncepcije iz različitih disciplina i međusobno ih povezuje, gradeći tako svoju vlastitu paradigmu antropologije izvedbe. (…)
Ono što slijedi impresivno je i inspirativno traganje za integrirajućom, transdisciplinarnom teorijom antopologije i izvedbenih umjetnosti. To traganje obuhvaća različite aspekte uključujući mit, religiju, antropološke i socijalne teorije, kao i teoriju performansa, modernu lingvistiku i znanost, posebno neurologiju. I u tom transdiciplinarnom okviru, Lukić nas vodi od prapovijesti izvedbenih umjetnosti do posthumanog u teatru, od religijskih rituala do izvođačkih dimenzija u svakodnevnom životu, od individualnog do kolektivnog i natrag, gdje kreativnost igra ključnu ulogu. Napokon, ova interdisciplinarna studija također razbija neke često prisutne predrasude o funkciji kazališta i izvođačkih umjetnosti, koje inzistiraju na korisnosti teatra, kao na primjer da kazalište čini ljude i svijet uopće boljima. (…)
Ovo je iznimno zanimljiva, inovativna eruditna studija, koja će zasigurno postati obveznom literaturom iz područja teatrologije, antropologije, studija performansa i šire. Lukić daje vrlo značajan doprinos temi, ne samo u lokalnim, nego prije svega u međunarodnim okvirima, štivom koje je sveobuhvatno, precizno promišljeno i intelektualno veoma intrigantno te zanimljivo i široj javnosti.“ 
prof. dr. sc. Silvija Jestrović, University of Warwick

„Darko Lukić na svojevrstan i raskošan način ispisuje jednu vrlo složenu, multidisciplinarnu povijest izvedbe, oslanjajući se ne samo na humanističke i društvene znanosti, nego proširujući svoje istraživanje na egzaktne znanosti kao što su biologija, neurologija, etologija itd. (…) S obzirom na to da je autor veoma otvoren prema novim, hibridnim disciplinama, njegov rukopis izrazito je interdisciplinaran. To je svakako i najveća vrlina ove odlične sinteze koja donosi gotovo sve spoznaje iz ovog područja u 20. stoljeću. Naime, pred autorom nije bio nimalo lagan zadatak jer kao što su brojni rukavci, prepletanja antropološke i teatrološke misli tijekom cijelog stoljeća izdvojili izvedbu kao predmet svog istraživanja kako bi proširili svoje paradigme, tako je neprestano dolazilo do uvođenja novih metoda istraživanja u oba pravca. (…) Između ostalog, autor se naslanja na jednu vrlo korisnu metodologiju intelektualne povijesti koja je kao disciplina nastojala promatrati povijest značenja, povijest vjerovanja i smisao različitih ideja te dala korisne putokaze u proučavanju povijesti izvedbe, kao i na korisnost kulturnih studija. Iz studije Darka Lukića dobivamo odgovor na ključno pitanje koje on postavlja: rađamo li se kao izvedbena bića ili ne, odnosno ima li evolucije bez izvedbenih praksa? Zahvaljujući ovoj studiji, postaje sasvim jasnim zašto ljudi uopće idu u kazalište (u širem značenju ovog pojma) i čemu ono služi jer autor sasvim suvereno dokazuje da su različiti oblici izvedbene prakse, rituali, ceremonije, kazalište, ples, oduvijek bili dijelom ljudske prirode, odnosno njegov nerazdvojni pratilac u evolucijskom razvoju, dakle da su svakom ljudskom biću beziznimno potrebne i nužne izvedbe te da slobodno možemo govoriti o izvedbenoj naravi ljudskih bića.“ 
prof. dr. sc. Aleksandra Jovičević, Università degli Studi di Roma, „La Sapienza“

„Znanstvenik poput Lukića, koji se poduhvatio zadatka davanja «uvoda» u antropologiju izvedbe, suočava se s brojnim izazovima, nedoumicama i pitanjima koja se pojavljuju na razmeđi različitih disciplina. I sam pojam izvedbe izmiče definiciji pa bi se, s uvidom u širok spektar društvenih i umjetničkih izvedbi, moglo zaključiti da izvedba, kao proces koji se ostvaruje komunikacijom u društvenom kontekstu, može biti sve što se zbiva u polju dinamike ljudskosti. (…) Lukić se, potaknut hibridnošću pristupa toj golemoj građi, nije zadovoljio pregledom materije kao uvodničarskim zadatkom, nego je svoj istraživački zadatak usložnio: predmet njegove knjige tako nije «komentiranje niti raščanjivanje ranijih teatarskih i teatroloških susreta s antropologijom, nego pokušaj postavljanja onih pitanja koja u tim susretima, iz najrazličitijih razloga, nikad nisu bila postavljena. (…) Autor drži da samo jedna znanost ili znanstvena disciplina (bilo da je riječ o antropologiji, teatrologiji ili biologiji) više nije dostatna za složeno razumijevanje i povezivanje mnoštva uvida i znanja potrebnih za cjelovito, nelinerano, interdisciplinarno i znanstveno održivo razmatranje tako složenih problema kao što su ljudsko bavljenje umjetnošću i izvedbenim praksama. Teatrološka razmatranja, pokazuje Lukić, uključuju raznorodne, hibridne discipline kao što su paleoantropologija i etnopsihijatrija, ili discipline koje se javljaju 1980-ih kao što su komparativna psihologija i fiziologija ili kognitivna biologija i etologija. Od osobite je važnosti i Lukićevo isticanje važnosti teorija koje su upućivale na veze između umjetničkog stvaranja i istraživačkoga procesa (…) Transdisiplinarno usmjerena, s enciklopedijskim uvidom u široko polje istraživanja antropologije izvedbe, Lukićeva je knjiga nezaobilazna referentna literatura za studijske programe kulturologije i «nove teatrologije», ali je potencijalno zanimljiva i praktičarima kazališta: dramaturzima, kazališnim redateljima i kazališnim kritičarima.“ 
prof. dr. sc. Sibila Petlevski, Sveučilište u Zagrebu

DARKO LUKIĆ redoviti je profesor na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Predaje i na doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Gostovao je na brojnim sveučilištima u inozemstvu (Austrija, Velika Britanija, SAD, Italija, Španjolska, Brazil, Argentina, Bugarska, Rumunjska, Poljska). Doktorirao je znanosti o umjetnosti – teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2005., magistrirao dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu 1990. i diplomirao komparativnu književnost, filozofiju i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1985. Stručno se usavršavao na Tisch School of the Arts, New York University u New Yorku 1997. Kao Fulbrightov stipendist, zatim na European Academy for Culture and Management u Salzburgu 1995., potom na Institute for Theater Anthropology, University of Copenhagen 1998., te kao rezidentni dramski pisac u Royal Court Theatre u Londonu 1996. sa stipendijom British Councila, i Le Chartreuse, Avignon, 1994. kao stipendist francuskog Ministarstva kulture. Diplomirao je e-learning course design na ELA (E-learning akademija) u Zagrebu, a certificirani je trener za nastavnike s diplomom TQ (Teaching Intelligence – edukacija za edukatore). Objavio je teorijske knjige u području teatrologije ("Uvod u antropologiju izvedbe, Kome treba kazalište?", “Kazalište u svom okruženju”: knjiga 1 “Kazališni identiteti” i knjiga 2 “Kazališna intermedijalnost i intertekstualnost”; kultura, tranzicija”, “Drama ratne traume”, “Produkcija i marketing scenskih umjetnosti”, “Misliti igru?”), znanstvene tekstove te sudjelovao na mnogim međunarodnim teatrološkim konferencijama i seminarima. Objavljuje i prozu, dramske tekstove te prevodi s engleskog i španjolskog jezika.