Recenzija

Kukum Michela Jeana, dirljiva priča o životu starosjedilačkog naroda Innu

Michel Jean (1960.) kanadski je televizijski voditelj i istraživački novinar te autor devet romana. Pripadnik je naroda Innu iz Mashteuiatsha u Québecu. Godine 2019. objavio je roman naslovljen Kukum, njegov pretposljednji roman, u kojemu pripovijeda životnu priču svoje prabake Almande Siméon, rođene osamdesetih godina 19. stoljeća. Mlada Almanda, siroče, potomkinja naseljenika, zaljubila se u Thomasa Siméona, pripadnika naroda Innu. Nakon udaje za njega prihvatila je tradicionalni način života toga nomadskog starosjedilačkog naroda. Naučila je njihov jezik, usvojila običaje te niz godina skladno živjela s njima u divljini, zahvaljujući lovu i ribolovu na prostranim područjima u blizini jezera Saint-Jean.
Michel Jean, pričajući prabakinu životu priču, opisuje korijenite promjene načina života starosjedilačkog naroda Innu u Québecu tijekom posljednjih stotinjak godina. Od sredine prošloga stoljeća, zbog gradnje hidroelektrana te širenja drvne industrije, narod Innu gubi teritorij na kojem je stoljećima obitavao. Prisiljeni su na sedentarizaciju i život u rezervatima koji izazivaju brojne negativne posljedice (porast ovisnosti o alkoholu i drogama, nezaposlenost, epidemiju psihičkih smetnji itd.). Svijet i tradicionalan način života naroda Innu, koji se temelji na skladu s prirodom i na poštovanju ritma godišnjih doba, polako nestaje. Oni su, kao i ostali starosjedilački narodi obiju Amerika, bili žrtve kulturnoga genocida.
Michel Jean u svim svojim tekstovima problematizira teme vezane uz izazove s kojima se suočavaju starosjedilačke zajednice u Kanadi. Njegov se rad upisuje u korpus kanadske književnosti starosjedilačkih naroda koja se konstituirala tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na engleskome, francuskome i autohtonim jezicima. Tijekom 1990-ih godina stekla je izrazitiju javnu vidljivost u anglofonoj Kanadi, a početkom 21. stoljeća i u frankofonom dijelu zemlje. Brojni autori starosjedilačkog podrijetla objavljuju tekstove u kojima se bave različitim temama vezanim uz vlastitu povijest, svakodnevicu i kulturu. Književni su tekstovi prožeti tematiziranjem trauma iz kolonijalnog razdoblja, reinterpretacijom prošlosti, zauzimanjem pozicije subjekta, autoreprezentacijom, jasnom artikulacijom političkih, teritorijalnih i kulturnih zahtjeva, ukazivanjem na pitanje priznavanja prava autohtonog stanovništva na oduzeti teritorij te očuvanjem kolektivnog identiteta naspram univerzalizmu građanskih prava.
U samom temelju korpusa kanadske starosjedilačke književnosti na francuskom jeziku jesu: zbirka priča naslovljena Anish-nah-be. Contes adultes du pays algonkin (1971.) Bernarda Assiniwija, Le “Premier” des Hurons (1971.) Maxa Gros-Louisa, Histoire des Indiens du Haut et du Bas Canada (1974.), Eukuan nin matshimanitu innu-iskueu. Je suis une maudite Sauvagesse (1976.) An Antane Kapesh, Les Algonquins (1983.) Yvona Couturea i Pour une autohistoire amérindienne (1989.) Georgesa Siouija. U početcima su najzastupljeniji žanrovi bili legende, eseji, svjedočanstva i autobiografske priče u kojima je naglasak stavljen na konstrukciju i afirmaciju vlastita identiteta, reaproprijaciju prošlosti i iskazivanje trauma zbog gubitka teritorija i akulturacije. Tijekom posljednja dva desetljeća književna produkcija postaje žanrovski i tematski diversificiranijom, usmjerenom prije svega na estetsku kvalitetu. Dominira poezija te (fikcionalni) prozni tekstovi u kojima se propituju stereotipne konstrukcije Indijanca, odnos čovjeka i njegova okružja, identitetska pitanja, izazovi života pripadnika starosjedilačkih zajednica u urbanim područjima itd. Pisanje je sredstvo afirmacije kulturne različitosti, način kulturnog pamćenja i transmisije sjećanja, suočavanja s traumama, ali i artikulacija vizija budućnosti, kao i čin otpora protiv kulturne asimilacije. Očuvanje i obnova kulturnih tradicija i dalje je u središtu zanimanja, kao i oblikovanje i očuvanje identiteta starosjedilačkog stanovništva u suvremenoj Kanadi.
Do izrazita procvata sveukupne umjetničke produkcije starosjedilačkog stanovništva dolazi u kontekstu intenziviranja napora kanadske vlade oko rješavanja pitanja autohtonog stanovništva, povećanjem samoupravne autonomije autohtonih zajednica te poboljšanjem njihova socioekonomskog položaja.
Među najvažnijim imenima starosjedilačkih književnosti u Québecu danas su Joséphine Bacon, Natasha Kanapé Fontaine, Marie-André Gill, Jean Sioui, Maya Cousineau-Mollen, J. D. Kurtness, Yves Siou Durand, Rita Mestokosho i Louis-Karla Picard-Sioui.
Mirna Sindičić Sabljo

nazad vrh