Tečaj Eur/kn: 1 Eur = 7,53450 Kn


Kratki opis

U knjizi se kronološki prikazuje pojava i razvitak mramorne crkvene opreme i s njome povezane skulpture na području Rijeke i Hrvatskoga primorja od kraja XVII. do kraja XVIII. stoljeća. Početkom ovoga razdoblja to je područje, kao i susjedne regije, bilo posve ovisno o klesarskim radionicama u Goriziji. Te su pak radionice svoje oltare isprva opremale uveženim skulpturama izrađenim u Veneciji, a zatim su za taj posao angažirale putujuće kipare. U crkvama u Kastvu, na Trsatu i u samoj Rijeci susreću se tako altaristička ostvarenja obitelji Pacassi i Zuliani, koja krase skulpture vrsnih mletačkih kipara poput Paola Callala, Angela Putija i Jacopa Contierija. Tipologija oltara, kao i oblikovne i stilske karakteristike na njima zastupljenih skulptura, nadovezuju se pri tome kako na primjere u umjetničkom središtu – Veneciji – tako i na one u crkvama susjednih regija (Istre, Goričko-gradišćanske grofovije, Kranjske). Ubrzo se u Rijeci trajno nastanio Antonio Michelazzi – kipar i altarist rođen u Gradisci di Isonzo te u gradu otvorio vlastitu altarističko-kiparsku radionicu čija će aktivnost obilježiti četvrto i peto desetljeće XVIII. stoljeća. Michelazzijeva je radionica opseg svoje djelatnosti proširila na prostor Primorja (Senj, Bribir) i Pazinske grofovije u središnjoj Istri, ali i otoke Krk i Cres – tada pod mletačkom vlašću. Djelujući u gradu pod habsburškom vlašću, ova je radionica zaslužna i za iznimnu ulogu Rijeke u produkciji mramorne skulpture za naručitelje u udaljenim središtima poput Zagreba i Graza. Svrstavši se na kartu središta mramorne skulpture na području Habsburške Monarhije (uz bok Goriziji i Ljubljani), Rijeka je tu ulogu potvrdila i u drugoj polovici XVIII. stoljeća kada u njoj djeluju kipari i altaristi poput Pietra Fadige, Sebastiana Petruzzija i obitelji Capovilla. Oni nastavljaju s opremanjem crkava u gradu i široj regiji te nasljeđuju ranije uspostavljene veze sa zagrebačkim naručiteljima sve do izmaka baroknoga razdoblja.

nazad vrh